Sa sjedištem u Los Angelesu, njezin je osnivač Eric Pearl izazvao veliko zanimanje vrhunskih svjetskih liječnika i istraživača diljem svijeta, uključujući i jednu od najboljih bolnica u Sjedinjenim Američkim Državama, Traumatološki institut - Prvog stupnja, Centar za povrede leđne moždine i Sveučilišnu medicinsku školu.
Prije iznenadnog pojavljivanja netradicionalnih iscjeljiteljskih sposobnosti, Eric je 12 godina vodio vlastitu izuzetno uspješnu kiropraktičarsku ordinaciju. U kolovozu 1993. godine otkriva da je blagoslovljen vrlo neobičnim “darom”. Nakon 12 godina obavljanja tradicionalne kiropraktike, iznenada postaje sredstvom iscjeljivanja posve nove vrste: provodnik kroz koji protječe iscjeljujuća energija.
Dok su ga putovanja odveć okupirala da bi dalje održavao svoju redovitu praksu, kroz seminare i privatne seanse Ericov je “dar” stalno potvrđivan brojnim svjedočenjima o tome da pomaže ljudima oboljelim od raznih ozbiljnih poremećaja, uključujući maligne tumore, bolesti vezane za AIDS, sindrom kroničnoga umora, urođene fizičke nedostatake i deformacije kostiju.
Tijekom 80-ih i 90-ih godina, Eric, koji je diplomirao sa zvanjem liječnika-kiropraktičara na Cleveland Chiropractic Collegeu u Los Angelesu, vodio je jedan od najvećih centara za kiropraktiku na području Los Angelesa. Vrlo često nazivan i “kiropraktičarem zvijezda”, imao je status vrlo uspješnog i poznatog liječnika. Kao učenik poznatih majstora kakvi su dr. Virgil Chrane i dr. Carl Cleveland, Sr., Eric Pearl je bio jedan od nekolicine praktičara koji su, uz uobičajeni kiropraktičarski pristup, primjenjivali i čiste, izvorne i gotovo izgubljene kiropraktičarske tehnike.
Kako u neformalnim tako i u kliničkim uvjetima pacijenti (i liječnici!) bili su svjedocima iscjeljivanja koja su se događala tako što je Eric JEDNOSTAVNO DRŽAO RUKE U NJIHOVOJ BLIZINI.
Da sjedim na oblaku i pretražujem planet tragajući za pravom osobom kojoj bih podario jedan od najrjeđih i toliko traženih darova u Svemiru, ne znam da li bih baš posegao rukom kroz eter, upro prstom kroz ogromno mnoštvo ljudi – pastira, vlasnika prodavaonica, pravednika i onih koji se tako osjećaju – i rekao: “On! To je taj! Daj njemu!”
Pa dobro, možda se to i nije baš tako desilo, ali tako se nekako čini. Osim kad nije tako. Mislim, kad se netko drugi pojavi s posve drugačijim i uvjerljivim objašnjenjem. ”O, ne!” možda neki dobronamjernik uzvikne, iznenađen mojim očiglednim nedostatkom shvaćanja kako Svemir funkcionira, ”posve je jasno da si ti to radio i ranije, u svojim prošlim životima.” Ono što bih ja želio znati je: kako to da oni znaju toliko o mojim prošlim životima kada se ja još uvijek mučim sa razumijevanjem ovog?
Mislim, budimo realni. Proveo sam dvanaest godina stvarajući jednu od, ako ne i najveću kiropraktičarsku ordinaciju u Los Angelesu. Imao sam tri kuće, Mercedes, dva psa i dvije mačke. Sve bi izgledalo savršeno da nisam pogrešno rukovao svojim novcem i alkoholom, što me dovelo do okončanja šestogodišnje veze, a to me doslovno oborilo s nogu na puna tri dana. Prozak mi je pomogao to prevazići. Znatno je pomogao.
Šest mjeseci kasnije odlazim na plažu Venice (Venice Beach) u Kaliforniji, sa svojom sekretaricom koja inzistira da mi vidovnjakinja na plaži gleda u karte. ”Neću da mi gleda u karte neka vidovnjakinja na plaži,” odgovorio sam odlučno. Da je ona tako sjajna, ljudi bi dolazili kod nje. Ne bi morala tegliti stol za gatanje, stoljnjak, stolice i ostale stvari na pretrpano šetalište pokraj plaže po kojoj hoda gomila ljudi, da bi spopadala nesmotrene turiste i uvaljuje im svoju verziju njihove budućnosti, očekujući da joj plate za tu povlasticu.
”Upoznala sam je na nekoj sjedeljki i rekla sam joj da ćemo biti ovdje. Bit će mi strašno neugodno ako nam ne bude gledala u karte.”, odgovorila je k’o iz topa i dodala da mogu odabrati gledanje za 10 dolara i 20 dolara. Jedan pogled ravno u oči moje sekretarice uvjerio me da bi svaki dalji otpor bio uzaludan. ”U redu”, promrmljao sam, posežući za novčanicom od 10 dolara, posve svjestan činjenice da je to točno polovica sume koja nam je preostala da platimo ručak. Krenuo sam poslušno prema vidovnjakinji, sjeo na stolicu na rasklapanje, dao joj 10 dolara, razmišljajući kako sam već gladan.
U zamjenu za svoj novac dobio sam tumačenje sadašnjosti, vrlo lijepo mada ne i vrijedno pamćenja, uz uživanje da me ta draga židovska Ciganka oslovljava s “Bubelah” (na jidišu: dragi). Na kraju, kao da se naknadno sjetila, rekla mi je: “Ima još nešto posebno čime se bavim, što se obavlja primjenom aksijatonalnih linija. Linije meridijana vašega tijela povezuju se s mrežom linija našeg planeta, koje nas spajaju sa zvijezdama i drugim planetama.” Rekla mi je da može to napraviti te da mi je, kao iscjeljitelju, to potrebno. Također mi je rekla da o tome mogu pročitati u knjizi koja se zove Knjiga znanja: Ključevi Enochovi (The Book of Knowledge: The Keys of Enoch). Zvučalo je prilično zanimljivo pa sam je pitao: “Koliko to košta?” Rekla je: “Tristo trideset tri dolara.” Rekao sam: “Ne, hvala.”
To je jedna od onih stvari na koje vas upozoravaju u večernjim vijestima. Već čujem: ”Židovska Ciganka na plaži Venice uzela je od naivnog kiropraktičara 333 dolara. Moja slika s natpisom ”Naivan” svijetli preko ekrana…. uvjerila je liječnika da joj do kraja života plaća dodatnih 150 $ mjesečno da bi palila svijeće za njegovu zaštitu.” Osjetio sam poniženje već zbog same činjenice što sam i pomislio napraviti tako nešto. I tako smo moja sekretarica i ja otišli, smišljajući kako izvesti da nas dvoje ručamo za iznos od 10 dolara.
Pomislit ćete da je tu kraj priče, no čudni su putovi uma. Nisam mogao to izbaciti iz glave. Zatekao sam sebe kako nekoliko posljednjih minuta pauze za ručak koristim da bih otišao do knjižare Bodhi Tree, s namjerom da brzo pregledam poglavlje 3.1.7. Knjige znanja: Ključeva Enochovih (The Book of Knowledge: The Keys of Enoch). U tom se poglavlju govori o aksijatonalnim linijama. Najveća je lekcija koju sam toga dana savladao bila da ako je ikada napisana knjiga koju nije moguće pročitati na brzinu, onda je to bila ta. No dovoljno sam bio pročitao. I to će me progoniti sve dok se konačno nisam predao. Razbio sam svoju kasicu.
Rad se obavlja u dva dana, dva odvojena dana. Prvog dana sam joj dao novac, legao na njen stol i slušao kako moj mozak gunđa: ”To je najgluplja stvar koju sam ikada napravio.” Ne mogu vjerovati da sam dao 333 dolara sasvim nepoznatoj osobi da bi crtala linije po mom tijelu svojim prstima. Dok sam ležao razmišljajući o svim mogućim načinima kako se taj novac mogao korisno upotrijebiti, preplavio me je iznenadni val mudrosti i čuh sebe kako mislim: “Pa već si joj dao novac. Mogao bi prestati biti negativan i otvoriti se za to nešto što trebaš dobiti.” Stoga, ležao sam tamo tih, spreman i otvoren. Nisam doživio ništa. Baš ništa. Izgleda da sam ja bio jedina osoba u sobi koja je to znala. Ali pošto sam platio za obje seanse, u nedjelju sam došao na drugi dio. Međutim, vrlo čudna stvar desila se te noći. Otprilike sat vremena nakon što sam zaspao, noćna svjetiljka pored mog kreveta, svjetiljka koju imam već 10 godina, upalila se sama od sebe, a ja sam se probudio s vrlo stvarnim osjećajem da ima još nekoga. Sa svojim dobermanom, mesarskim nožem u jednoj i sredstvom za omamljivanje u drugoj ruci pretražio sam kuću, no nikoga nisam našao. Vratio sam se u krevet s neprijatnim osjećajem da nisam sam i da me promatraju.
Sljedeća je seansa počela umnogome kao ona prijašnja. Ipak, ubrzo je postalo jasno da neće biti tako. Moje su noge odbijale mirovati. Obuzeo me je osjećaj “poludjelih nogu”, što se ponekad dešava ljudima na mjesečini usred noći. Ubrzo se taj osjećaj proširio na ostatak moga tijela, pomiješan s gotovo nepodnošljivom jezom. Nisam mogao učiniti ništa drugo do ostati i ležati na stolu. Iako sam želio skakati gore-dolje i istresti to iz sebe, nisam se usuđivao ni pomaknuti. Zašto? Zato što sam platio svojih 333 dolara i namjeravao sam izvući iz toga najviše što sam mogao. Eto, zbog toga. Ubrzo je bilo gotovo. Bio je vrlo topao kolovoški dan, a mi smo se nalazili u stanu bez klima-uređaja. Ipak, bilo mi je hladno do točke smrzavanja, zubi su mi cvokotali dok me je žena umotavala u prekrivač u kojem sam ostao nekih pet minuta, sve dok mi se tjelesna temperatura nije vratila na normalu.
Osjećao sam da sam drugačiji. Nisam imao pojima što se dogodilo, niti je bilo šanse da to objasnim, ali jednostavno, ja više nisam bio onaj isti od prije četiri dana. Došao sam nekako do svog auta koja su, izgleda, nekako sama znala put do kuće.
Uopće se ne sjećam što je kasnije bilo toga dana. Čak ne znam ni sa sigurnošću da li je ostatak dana postojao. Sve što znam je da sam se slijedećeg dana našao na poslu. I tada je započela odiseja.
Imao sam običaj ostaviti svoje pacijente da nakon namještanja leže 30 do 60 sekundi zatvorenih očiju da bi se opustili i da im sve legne na svoje mjesto. Toga ponedjeljka sedmero mojih pacijenata – od kojih su neki kod mene dolazili 12 godina, a jednome je to bio prvi posjet – odabralo je upravo taj dan pitati me jesam li šetao oko stola dok su ležali. Neki su me pitali je li netko drugi ulazio u prostoriju, jer im se činilo da nekoliko ljudi stoji ili šeta oko stola. Troje je reklo da su imali osjećaj kao da ljudi trče oko stola, a dvoje je sramežljivo, u povjerenju, reklo da su imali osjećaj da ljudi lete oko stola.
Bavio sam se kiropraktikom dvanaest godina i još nitko mi dotad nije rekao nešto slično. A sada je u jednome danu sedmero ljudi ponovilo istu stvar. Nešto se dešavalo. Osim pacijenata i zaposlenici su primjećivali promijene: “Izgledate posve drugačije! I glas vam drugačije zvuči! Što vam se desilo tijekom vikenda?” Sigurno da nisam imao namjeru reći im.
”O, ništa,” odgovarao sam, a u sebi sam se i sam pitao što se to u stvari dogodilo tog vikenda.
Moji pacijenti su mi govorili da osjećaju moje ruke i prije nego što bih ih ja dotakao. Osjećali su moje ruke čak i kad su bile udaljene – od nekoliko do 30 cm od njihovog tijela. Provjera koliko precizno mogu odrediti gdje mi se točno nalaze ruke postala je neka vrst igre. Ipak, postalo je više od igre kad su ljudi počeli bivati iscijeljeni. Isprva su iscjeljenja bila manjega obujma: bolovi, tegobe i slično. Budući da su pacijenti dolazili u prvom redu na kiropraktiku, najprije bih obavio potrebna namještanja, a zatim bih im rekao da leže zatvorenih očiju dok im ne kažem da ih mogu otvoriti. Dok su im oči bile zatvorene, minutu ili dvije prelazio bih rukama iznad pacijenata. Kad bi ustali i rekli da je bol nestala, pitali bi me što sam radio. “Ništa. I ne govorite nikome”, postao je moj standardni odgovor. Međutim, to je uputstvo bilo učinkovito otprilike koliko i parola Nancy Reagan u akciji za borbu protiv droge – “Jednostavno recite NE!”
Čuvši za ova iscjeljenja, ljudi su uskoro počeli dolaziti sa svih strana, a ja nisam imao pojima što se događa. Naravno, redovito sam se javljao ženi koja me je rekonektirala preko aksijatonalnih linija. ”Mora biti da to dolazi od nečega što je već bilo u vama. Možda ima veze s kliničkom smrću vaše majke u trenutku vašega rođenja”, rekla je i dodala “Ne znam ni za koga da je reagirao na ovakav način. Jednostavno zapanjujuće.” Zapanjujuće. Očito, to zapanjujuće značilo je da sam prepušten samome sebi.
Početkom listopada počele su manifestacije. Držao sam ruke iznad koljena jedne pacijentice, koje ju je mučilo kao posljedica bolesti kostiju preležane u djetinjstvu. Kada sam maknuo ruke, koljeno ju je manje boljelo. Moje su ruke bile prekrivene plikovima, sitnim plikovima koji su se zadržali svega tri do četiri sata. To se desilo više nego jednom. Kad god bi se pojavili plikovi, ljudi iz drugih ordinacija i kancelarija trčali bi to vidjeti. (Trebao sam im naplaćivati ulaz.) A onda se i to dogodilo. Dlan mi je prokrvario. Ne šalim se. Bez potoka krvi, kao u starim filmovima ili National Enquireru, već više nalik na ubode igle. Ipak, krv je krv. “To je inicijacija!”, govorili su mi. “U što?”, pitao sam. I opet, otkud su znali? Zašto ja nisam znao? Tko, zapravo, zna?
U studenome sam otišao kod svjetski priznatog vidovnjaka. Bez daha, izgubljen, kasnim 30 minuta (po običaju), uletio sam, srušio se na stolicu i pravio se da ne primjećujem prijekoran pogled. Znate već, onaj pogled koji su usavršili stisnuti, ubitačno točni likovi: pogled koji vas tjera da se sjetite svake lekcije koju su vam održali o tome da trebate dolaziti na vrijeme, uz istodobno preispitivanje vrijednosti sebe kao ljudskoga bića temeljem ove jedne a ipak tako podozrive pogreške. Bio sam uvjeren da u svoje slobodno vrijeme piše peticije Kongresu da se u školski sustav ponovno uvedu ukori radi kašnjenja. Bio sam siguran će ovo gledanje biti promašaj.
Izgledao je vrlo službeno dok je otvarao karte, trudeći se da izraz njegovog lica ne oda ni trunku topline i razumijevanja. Gledao je u karte, a onda me je pogledao ravno u oči, pomalo znatiželjno ili prijeteći, i upitao: “Čime se bavite?”. Pa, sad, ne znam kako vi, no za 100 $ na sat pomislio sam: “Ti si vidovnjak. Reci ti meni.” Suzdržao sam se izgovoriti tu misao. “Ja sam kiropraktičar,” rekoh, pazeći da ne dam previše informacija koje bi mogle usmjeriti čitanje. (Kada sam zakazivao sastanak nisam mu čak dao ni svoje prezime.) “O, ne, ima tu mnogo više od toga,” reče. “Nešto izlazi iz tvojih ruku i ljudi bivaju iscjeljeni. Bit ćete na televiziji,” nastavi on, “i ljudi će te dolaziti vidjeti iz svih krajeva zemlje.” To je bila posljednja stvar koju bih očekivao čuti iz usta tog čovjeka. Onda mi je rekao da ću pisati knjige. “Da vam kažem nešto”, oštro sam odgovorio sa smiješkom znalca, “ako postoji ijedna stvar u koju sam siguran, to je da neću pisati nikakve knjige.”
Ja i knjige nikada se nismo slagali. Do tog sam trenutka možda pročitao dvije knjige u životu, a jedna od njih još uvijek nije obojana. No život mi je donosio nove promijene. Vidovnjaci, iscjelitelji i ljudi koji kanaliziraju informacije pronalazili su mene. Dolazili su iz svih krajeva zemlje i govorili mi da im je kroz njihovu meditaciju rečeno da rade na meni – i odbijali mi bilo što naplatiti. Moja se ljubavna pustolovina s alkoholom svela na povremeno druženje: jedna i pol čaša vina uz večeru, i to povremeno. Nitko nije bio više iznenađen od mene samoga.
Najčudnija je stvar tek dolazila: moja je ovisnost o televiziji naglo prekinuta. Zamijenile su je, smijem li reći, knjige. Nisam mogao prestati čitati: istočnjačke filozofije, život poslije smrti, kanalizirane informacije, pa čak i susreti s NLO-ima. Gledao sam, slušao i čitao, svakoga i svugdje.
Noću kada bih legao spavati noge su mi vibrirale. U rukama sam osjećao kao da su uvijek ”uključene”. Kosti moje lubanje također su vibrirale, a u ušima mi je zujalo. Nešto kasnije, do mene su dopirali neki zvukovi, a u rijetkim prigodama bi to zvučalo kao zbor.
To je to. Izgubio sam zdrav razum. Sad sam bio siguran. Svatko zna da čujete glasove kad počnete gubiti razum. Moji su pjevali. I to čak u zboru. Nije mi bilo dato čuti lagano pjevušenje, usamljeni glasić u daljini, čak ni manji crkveni zbor. Ne, ja sam dobio cijeli zbor.
A moji pacijenti? Oni su vidjeli boje: predivne, izrazite plave, zelene, ljubičaste, zlatne i bijele. I mada su bili u stanju razaznati sve te boje, svi su mi rekli da nikada nisu vidjeli da se one manifestiraju na takav način. Njihova ljepota nadilazila je granice poznatoga. Moji pacijenti koji rade na televiziji i filmu objašnjavali su mi da ne samo da te boje nisu onakve kakve postoje na zemlji, već da ih je nemoguće, uz svu današnju tehnologiju, reproducirati.
I, da, pacijenti su viđali anđele. Iskustva s anđelima su sada popularna, pa u početku nisam ni pridavao važnosti tim pričama o anđelima, dok mi ljudi nisu počeli opisivati iste priče: isti anđeli, iste poruke, ista imena. Ne radi se ovdje o uobičajenim anđelima kao što su Michael ili Ariel, niti govorim o Mojsiju i Buddhi, iako je mnogo ljudi reklo da je vidjelo Isusa. Ovdje govorimo o imenima kao što su Parsillia i George. George se, izgleda, pokazivao djeci i onima uznemirenima mišlju da vide anđela. Jer, George se isprva pojavljivao kao mali šareni papagaj. A potom, kako bi mi to redovno bilo objašnjavano, on prestaje biti papagaj i postane vaš prijatelj. George se pojavljivao kod ljudi koji su patili od stresa.
Prva osoba koja je vidjela Georgea bila je jedanaestogodišnja djevojčica po imenu Jamie. Ona i njezina majka doletjele su iz New Jerseya radi skolioze kralježnice, što je vrlo primjetno narušavalo vanjštinu ove inače vrlo bistre i lijepe djevojčice. Po završenoj seansi Jamie je rekla svojoj majci i meni: “Samo sam vidjela tog malog, sićušnog šarenog papagaja. Rekao mi je da se zove George. A onda uopće više nije bio papagaj. On čak nije bio ni životnog oblika.” Životni oblik: e, to je baš prava riječ za jednu jedanaestogodišnjakinju. “A onda, samo je postao moj prijatelj.”
U slijedeća dva do tri mjeseca nekolicina mi je pacijenata rekla da su vidjeli Georgea, mada nitko nije znao za njega, jer kao i s anđelima njihove opise i imena držim u tajnosti da ne bih utjecao na tuđa iskustva. (Čak sam i u ovome tekstu promijenio imena Georgea i Parsillie da bih zaštitio one koji ne znaju.)
Jamieina se kralježnica uglavnom, iako ne posve, ispravila nakon treće seanse, poslije koje se vratila u New Jersey. Otada sam s njom razgovarao nekoliko puta. Čini mi se da joj dobro ide. I povremeno se čuje s Georgeom.
Parsillia, s druge strane, dolazi s određenim porukama. Prvo, često vas obavijesti da ćete biti iscijeljeni. Nakon toga kaže vam da, s obzirom na to da ste iscijeljeni, trebate ići na televiziju i “raširiti vijest”. Pretpostavljam da bi ona mogla biti Anđeo za odnose s javnošću.
Prva osoba koja je vidjela Parsilliu je žena iz Oregona po imenu Michele. Michele je gledala intervju koji sam dao za NBC prigodom pojavljivanja u jednoj od ranijih talk-show emisija. U to je vrijeme imala punih 39,5 kilograma. Patila je od sindroma kroničnog umora i fibromijalgije. Nije imala apetita, a osjećala je bolove i kod samoga gutanja. Nije bila u stanju ustati sa stolice kako bi sama otišla do kupaonice. Da bi podnijela bolove, morali su je nositi iz kreveta i stavljati pod vreli tuš po četiri puta svake noći. Ako bi povela djecu posjetiti njezinu majku na sat vremena vožnje od Micheleine kuće, tamo bi morala ostati u krevetu po tri dana da bi bila u stanju dovesti se kući. Očigledno je da nije mogla zadržati posao s punim radnim vremenom. A njezino šestogodišnje dijete spremalo je večeru za mlađeg trogodišnjeg brata: sendvič s maslacem od kikirikija.
Michele, kao i većina mojih pacijenata, nikada ranije nije vidjela anđele, niti čula glasove. Trebalo joj je tri dana da upamti anđelovo ime. Parsillia joj je rekla da će biti iscijeljena i da to treba razglasiti na televiziji. Otprilike godinu dana kasnije, zajedno samnom, bila je gošćom na jednoj televizijskoj emisiji. Neprestano nasmijana – i uz svega nekoliko suza. Težina joj je sada normalna, zdrave puti, ima stalan posao i redovito vježba. I, da, svaku večer sprema večeru za svoju obitelj. Nema više sendviča s kikirikijem.
Još jedan posjetilac kojega klijenti vide je čovjek sa sijedom kosom, sijedim brkovima i u bijelom ogrtaču. Ponekad se pojavljuje s plaštom i pokrivene glave.
Debbie, majka troje djece iz Južne Kalifornije, bila je prva koja je vidjela ovog anđela (čije ime ne znamo). U ožujku 1995. godine utvrđeno je da boluje od terminalnog raka gušterače, onog istog koji je odnio život glumca Michaela Landona. Rečeno joj je da joj je preostalo možda još dva mjeseca života. Ona je doživjela izlazak iz svoga tijela, putovanje kroz tunel, vidjela je obrise tirkizne i plave svijetlosti, da bi ju na samome kraju obgrlila bijela svijetlost. Debbie je vidjela sijedog čovjeka u obje verzije. Kada ga je prvi put srela bio je u bijelom ogrtaču pokrivene glave. Dotakao joj je ručni zglob, šaljući joj val energije kroz čitavo njeno tijelo. Nakon toga se poklonio i otišao, ostavljajući je u nazočnosti vrlo jasne svjetlosti ispunjene dobrodošlicom. Suze su je preplavile. Zatim se našla u tunelu, kako putuje glalaksijom, osjećajući kako ta “stvar” napušta njezino tijelo kroz stopala i glavu.
Do njezine druge ili treće seanse Debbiein tumor, koji nije bilo moguće operirati, već je nestao 80 posto. Poslije nekih osam mjeseci, liječnici su smatrali da bi se sada mogla podvrgnuti operaciji kojom bi se otklonilo preostalih 20 posto tumora. Baš pred samu operaciju došla je na još jednu seansu. Dan i pol kasnije otišla je u bolnicu da bi se podvrgla operaciji. Nakon nekoliko pretraga poslali su je doma. Bez operacije. Očito, za dan i pol od naše seanse njezin je tumor bio potpuno nestao. Ostao je samo ožiljak.
Zanimljiv usputni podatak, Debbie se vratila na još jednu seansu u studenome. Za vrijeme seanse osjetila je kao da joj kapljice vode padaju po desnoj strani lica. Nakon toga se ponovo pojavio čovjek sa sijedom kosom i brkovima u svom dugom bijelom kaputu koji je lepršao na vjetru. Onda je jednostavno odletio.
Pacijenti također često vide kako su okruženi liječnicima u bijelim ogrtačima koji se međusobno savjetuju u vezi s njihovim iscjeljenjem. Može ih se vidjeti kako razgovaraju u krugu, ali se ne čuje. Druga česta pojava je mlada Indijanka koja stavi kožnu traku sa svjetlucavim, kvadratnim ornamentima na čelo klijenta. Također, često u sobi stoji i jedan muškarac Indijanac. (Još uvijek nismo sigurni je li poglavica ili šaman). Još jedan od posjetilaca je vrlo visok, prekrasan anđeo, obično opisuju da je visok 2,44, 2,74 ili 3,05 metara, s dugim krilima gustoga perja, koja se prelijevaju u valovitim redovima. Kažu mi da stoji iza mene držeći me oko struka, i dok pažljivo promatra preko moga desnog ramena, u tišini vodi moju ruku. Izgleda da mnogi od ovih anđela imaju svoj karakterističan miris: cvijeće, tamjan i biljke – posebno ružmarin.
Zatim je došao Jared. Jared je imao četiri godine kada ga je majka prvi put dovela. S protezama na koljenima koja ga više nisu mogla držati, s očima koje su istodobno gledale u dva različita pravca, pri čemu nisu bile u stanju ni na što se fokusirati. Riječi mu više nisu izlazile na usta, nego je u usnoj duplji postojao samo beskrajan potok sline. Jaredova svijest je otupila i jedva da se moglo nazirati predivno biće koje je nekoć tu prebivalo.
Jared je gubio mijelinski omotač na mozgu, kroz koju prolaze nervni impulsi. Dnevno je imao negdje oko 50 epileptičnih napadaja. Uz pomoć lijekova broj je napadaja smanjen na 16 dnevno. Dok je ležao je na stolu, nepokretan i gotovo bezizražajnog lica, njegova je majka govorila o tome kako je u posljednjih godinu dana bespomoćno promatrala njegovo ubrzano propadanje. Kada ga je dovela prvi put, shvatila je da to više nije isto dijete koje je nekoć znala, već nešto što je mogla opisati samo izrazom “ameba”.
Za vrijeme prve seanse koju je Jared imao, kad god bi se moja ruka približila lijevoj strani njegove glave, on bi to osjetio i pokušavao ju je dohvatiti. “Pogledajte, on zna gde je vaša ruka. Pokušava ju uhvatiti. To nikada do sada nije radio,” ukazivala mi je na to njegova majka u kojoj se budila nada. “To je dio gdje nedostaje mijelin,” dodala je. Jared je do kraja seanse postao toliko aktivan da je njegova majka pri kraju seanse morala sjesti na stol pored njega, blago držati njegove ruke pjevušeći dječje pjesmice onako kako to samo majke mogu. Njihova omiljena pjesmica bila je: “Svijetli, svijetli, malena zvijezdice”. Na dan Jaredove prve seanse ti su fizički razorni napadaji prestali. Posve.
Kod druge seanse Jared se hvatao za kvake i pokušavao ih otvoriti. Popravio mu se vid i mogao se fokusirati na određeni predmet. Pri izlasku iz ordinacije uperio je prst na cvjetni aranžman u prijamnom odjelu i rekao smiješeći se: ”Cvijeće.” U sobi nije bilo oka koje nije zasuzilo.
Te su noći Jareda zatekli kako ponavlja slova s Vannom White dok je gledao program ”Kolo sreće”. Te večeri je taj, do tada nijemi anđeo, prije spavanja pogledao u svoju mamu i rekao: “Mamice, pjevaj mi.” Nakon pet tjedana Jared se vratio u školu. Na igralište. Igrati se s loptom.
Da li je Jared vidio anđela? Nikada to nije rekao, no ja znam da jest. Ovaj ga je po sat vremena vozio na tretmane i nazad, sjedio pokraj njega na stolu, nježno ga držao za ruke i s ljubavlju mu pjevušio “Svijetli, svijetli, malena zvjezdice”, kako to samo anđeli mogu.
Ispostavilo se da sam većinu odgovora morao potražiti u sebi. Dvije stvari su me najviše brinule: prvo, ne mogu predvidjeti kako će tko reagirati na iscjeljivanje, što znači da ne mogu nikome ništa obećati, i drugo, imao sam nepredvidive uspone i padove u energiji koji bi trajali od tri dana do tri tjedana.
Oduvijek sam bio tip osobe koji vlada situacijom i koji postiže štogod naumi. Dok su drugi bili skloni stavu ”sačekaj i vidi kako se stvari odvijaju”, meni je više odgovaralo dominirati, upravljati i kontrolirati situacije i ishode. Prepreke koje su drugima bile nesavladive meni su bile nevidljive, stoga bih se samo usmjerio naprijed i završio sve što treba. Osobu poput mene najviše na svijetu ljutila je izreka: ”Ako se treba desiti, desit će se.” Ako se treba desiti, ja ću to umijesiti. Ako sam želio da se nešto dogodi, učinit ću sve da do toga i dođe, a vi ćiribu – ćiriba fatalisti, sklanjajte mi se s puta. Stoga možete zamisliti moje iznenađenje kada mi je svanulo te sam shvatio da, želim li ubrzati iscjeljenja, moram se skloniti s puta i prestati usmjeravati, načiniti korak unatrag i dozvoliti višoj sili da me vodi. “Tko to kaže?”, mislio sam. Nije moguće da sam to ja.
Ali, to je bila istina. Ne samo da je energija znala gdje treba ići i što raditi bez ikakvih mojih uputa, nego sam shvatio da što sam manje usmjeravao svoju pažnju, to je reakcija bila snažnija. Neka od najvećih iscjeljenja su se dogodila kada sam razmišljao o popis stvari za nabavku. Kakva drskost!
Primaj, nemoj slati.
Tko je to rekao? pitao sam se, pretražujući najskrovitije kutke svoje glave, kao da sam unutar nje stvarno mogao nešto vidjeti. Namjerili ste se na pogrešnu osobu za takve savjete. Moj ego se još uvijek oporavljao od “sklanjaj se s puta i prepusti višoj sili da vodi.” Kako ću obavljati iscjeljivanja na ovim ljudima ako im ih ne budem slao?
Primaj, nemoj slati.
Čuo sam te i prvi put. A sad, odgovori mi na pitanje, mentalno sam uzvratio.
Tišina.
(Tišina me katkad doista zna iritirati.)
Primio sam slijedeću pacijenticu. Nadajući se da joj ne činim ništa nažao i zahvalan što ne može vidjeti oklijevanje i nesigurnost moga uma, započeo sam dlanova otvorenih kod njezinih stopala. Primao sam od pacijentice kroz svoje dlanove. Primao sam s nebesa kroz vrh glave. Bilo je s puno ljubavlju, skromnošću, i zbunjujuće. Čudno sam se osjećao. Onda sam primjetio da pacijentica počinje reagirati. Osjetio sam da je u redu.
U tom sam se trenutku doista sjedinio s konceptom koji sam prihvaćao ali još nisam posve razumijevao: nisam ja taj koji iscjeljuje, iscjeljuje Bog, a iz nekog razloga – bilo da sam katalizator ili sredstvo, pojačivač ili onaj tko pridonosi intenzitetu, sami odaberite izraz koji vam odgovara – ja sam pozvan biti u toj prostoriji.
Seansa je završila. Pacijentica je vidjela one iste veličanstvene boje i čula iste jasne tonove koje su i drugi pacijenti vidjeli i čuli. I ona je vidjela dva anđela za koje često kažu da su nazočni tijekom iscjeljivanja. Njezin je problem, kombinacija sindroma kroničnog umora, fibromijalgije i kolitisa, nestao nakon te seanse. Iako joj još uvijek nije ugrožavala život, ova bolest upravljala je njezinim životom poslednjih osam godina. Ustala je sa stola i rekla: ”Hvala vam!”
Odgovorih, “Ne zahvaljujte meni, nisam to ja napravio.” Rekla je:, ”Naravno da jeste,” ne shvaćajući. “To se ne bi dogodilo da vi niste držali ruke iznad mene.”
Pomislih, na kraju krajeva, možda ta osoba koja je sjedila na onom oblaku i nije toliko pogriješila. Možda sam ja odabran primiti taj dar zato što ne nosim odore i turbane, zato što ne vješam tapiserije i ne palim mirišljave štapiće, i zato što ne hodam okolo bosonog jedući kojekakve splačine štapićima. Možda zato što sam dostupan i govorim relativno jenostavnim jezikom. Ili možda zbog toga što imam sposobnost smisliti budalaste načine da bih objasnio stvari koje i sam tek počinjem shvaćati.
“Ovako stvari stoje” objasnio sam joj, tražeći usput lako razumljivu analogiju koju bi mogla shvatiti ova mlada djevojka čiji se pojam sinhroniciteta svodio na to da je naziv moje ulice, gdje se nalazila ordinacija, i njezine omiljene tv-serije isti – Melrose Place. “To je kao da si popila božanstvenu toplu čokoladu… i zahvaljuješ slamki.”
Nasmijala se.
Mislim da smo oboje shvatili.
Eric Pearl je gostovao u nacionalnim programima kao što su The Leeza Show, Sally Jessy Raphael, The Other Side i drugi. Svjedočenja njegovih pacijenata o iscjeljenjima dokumentirana su u šest do danas izdanih knjiga: Topla čokolada za mističnu dušu, Pileća juha za dušu iscijeljenu alternativom, Još tople čokolade za mističnu dušu, Topla čokolada za mističnu teenagersku dušu, Jeste li spremni za čudo s anđelima? I Ericovoj vlastitoj knjizi: Rekonekcija: Iscjeljuj druge, iscijeli sebe (naklada Hay House).
